Nedostaje nam 13.000 medicinskih sestara

MANJAK 13.000 SESTARA  

Poslodavac sad zabranjuje nova zapošljavanja pa nakon odlaska u mirovinu mnoga radna mjesta ostaju prazna. Sestre rade svetkom i petkom, 24 sata, a najteže je na onkološkim i pedijatrijskim odjelima, kao i traumama gdje je potrebno veliko iskustvo i znanje.

U Hrvatskoj komori medicinskih sestara registrirano je oko 34.000 licenciranih medicinskih sestara i tehničara, ali svi ne rade u sestrinskoj praksi. Računa se da imamo 5,6 sestara na 1000 stanovnika, a prosjek je u Europskoj uniji 8,3, što znači da ih nedostaje više od 13.000. Nepotrebno je pitati jesu li premorene, pogotovo za godišnjih odmora kad odrađuju po dvije smjene. Za pravu procjenu stanja o tome gdje je sestrama najteže, gdje ih najviše nedostaje, nedostaje analiza prema potrebama, kaže Brankica Rimac, predsjednica Hrvatske udruge medicinskih sestara. Na nekim odjelima dovoljna je jedna dežurna sestra, ali na onima intenzivne njege treba ih i po tri na jednog pacijenta. Nije im lako pa nije čudno što i »prekaljene« sestre, koje su u taj posao ušle nošene idealima Florence Nightingale, priznaju da "samo dolaze na posao", govori Rimac.

Za razliku od predsjednice sestrinske udruge, predsjednca Komore smatra da imamo puno sestara u odnosu na broj stanovnika, ali se slaže da je nekima izuzetno teško, na "teškim" odjelima svih kliničkih bolničkih centara i kliničkih bolnica sa stacionarnim smještajem. No, prema svim prosjecima i procjenama, stanje je u Hrvatskoj dobro, ističe Šimunec, jer u sustavu rade prave sestre s odgovarajućim obrazovanjem za razliku od, na primjer, Nizozemske gdje 60 posto zdravstvene njege pružaju pomoćni radnici.

U inozemstvu se međutim, prema riječima predsjednice Hrvatske udruge medicinskih sestara, nedostatak sestara rješava tzv. bankama sestara u bolnicama iz kojih pune odjele u slučaju manjka umjesto da se ubijaju od posla. Dodaje da je sindrom izgaranja u sestrinstvu jako velik i to ih tjera iz profesije.

Unatoč tomu što ih nema dovoljno, na burzi je prijavljeno od 1500 do 2000 medicinskih sestara, uglavnom sa srednjom školom. Dok ne dođe do promjene načina razmišljanja o ulozi medicinskih sestara i vrednovanja njihova rada, kaže Rimac, neće biti napretka.

Poslodavac ne odobrava nova zapošljavanja pa nakon odlaska u mirovinu mnoga radna mjesta ostaju prazna. Sestre rade svetkom i petkom, 24 sata, a najteže je na onkološkim i pedijatrijskim odjelima te traumama gdje je potrebno veliko znanje i iskustvo, govori Rimac. Smatra stoga da je, osim za status na europskoj radnoj sceni, važno to što na jesen, nakon šest godina priprema, na zagrebačkom Medicinskom fakultetu počinje trogodišnji diplomski studij sestrinstva.

Natječaj za upis prvog naraštaja budućih magistara i magistra sestrinstva je raspisan, a od 50 budućih studentica i studenata pola će ih studirati o trošku države, pola uz plaćanje. Rimac je uvjerena da će sva mjesta biti popunjena. Slični studij od lani postoji na osječkom Medicinskom fakultetu, a priprema se i otvaranje fakulteta za zdravstvene radnike u Splitu. Tako, s veleučilišnim programima, u Hrvatskoj ima 10 visokoškolskih ustanova za sestrinstvo. Inače, svjetska istraživanja pokazuju da 10 posto viša razina obrazovanja smanjuje smrtnost u bolnicama pet posto!

Hrvatska je imala sestrinski studij između dva rata čiji je utemeljitelj bio Andrija Štampar, a zahvaljujući Rockefellerovoj fondaciji, sestre s fakultetom predavale su sestrinstvo diljem jugoistočne Europe. Nakon Drugog svjetskog rata studij je ukinut, u jednom razdoblju nije bilo ni više škole. Otvaranje studija znači da će za nekoliko godina i hrvatske sestre moći biti profesorice i imati potrebne akademske titule za sveučilišnu nastavu.

Sestrinske su se udruge pobunile protiv izmjena i dopuna Zakona o sestrinstvu ovog proljeća (usklađivanje s EU-ovim zakonodavstvom) jer definira obujam i vrstu poslova za koje je neka sestra mjerodavna, čega u Zakonu o liječništvu nema i, smatra Rimac, nije ni potrebno. Problem je što se u Uniji priznaju samo sestre s fakultetom, dakle s općim srednjoškolskim obrazovanjem i studijem. Tako je određeno Bečkom deklaracijom 1988. jer to je težak i odgovoran posao koji se ne može zrelo odabrati već u 15. godini.

Rimac napominje da su se devedesetih sestre u Hrvatskoj bezuspješno borile za otvaranje zdravstvenih gimnazija nakon kojih bi se moglo na sestrinski studij. Ipak, lani je uvedena petogodišnja srednja škola. Znači, želi li raditi vani, hrvatska sestra s tom školom mora polagati dodatne ispite, kao i dosad, ili raditi na pomoćnim mjestima. Ulaskom Hrvatske u Uniju, hrvatsko sestrinstvo neće se mijenjati jer svaka članica ima svoju zdravstvenu politiku. Međutim, pacijenti će imati pravo na jednaku zdravstvenu zaštitu bilo gdje u Europi što, ističe Rimac, znači da nam trebaju i slični obrazovni sustavi. Odnosno, ako nema granica za pacijente, ne bi ih trebalo biti ni za struku.

Predsjednica Komore Šimunec pak napominje da EU-ova direktiva ne propisuju obavezno fakultet te kako je jedino važno da sustav funkcionira. U tijeku je izrada dokumenta o obveznoj stručnoj spremi za pojedino mjesto, a puno se očekuje i od akreditacija zdravstvenih ustanova što znači i odgovarajući broj i strukturu zaposlenih medicinskih djelatnika, time i medicinskih sestara i tehničara.

Članak je izvorno preuzet sa portala Vjesnik.hr